srijeda, 29.12.2010.

PRIČA ILI STVARNOST? SAN ILI JAVA?

Najljepša Afrička priča! U srcu Afrike, tako ranjive, tako zastrašujuće, a istovremeno tako predivne, tako dirljive, počinje jedna priča. U zimsko doma Afrike, kada je temperatura tamo oko 30 stupnjeva, dolazi šareno društvo u jedno dječje sirotište udaljeno od prvog grada dalekih 100 kilometara. Oko sirotišta Beninska sela, kuće sagrađene od zemlje; životinjskog izmeta; palminih grana. Nema struje; nema tekuće vode; nema dovoljno hrane; nezamislivi životni uvijeti za čovjeka Zapada.... Djeca dočekuju svoje goste raširenih ruku, otvorena srca, s prekrasnim osmjehom na licu. Počinje igra djece i njihovih gostiju, za djecu potpunih stranaca. Smijeh i veselje do neba. To što su se stranci bijelci, kako ih oni zovu Jovo, igrali s njima, bilo je dovoljno da ta djeca u tom danu budu najsretnija djeca na svijetu. Časna sestra koja se odrekla prije dvadeset godina suvremenog života da se za njih brine; odgaja; liječi; školuje; daje budućnost koju ne bi imali u toj surovoj, nezamislivoj sredini, sve je pazila budnim okom. U jednom trenutku djevojka se sjeti da u ruksaku ima veliku vreću punu napolitanki. Odlazi do časne sestre i zamoli je da podijelii napolitanke djevojčicama prije večere. Njezine oči, pune umora nakon dugog i teškog puta, su u trenutku zasjale. Svojim potvrdnim odgovorom ohrabrila je djevoku koja pohita prema djevojčicama, kad je časna sestra zaustavlja i vrlo ozbiljnim glasom govori: „Pazi, svakoj djevojčici možeš dati samo jednu napolitanku. Nama je to luksuz koji si vi ne možete zamisliti. Ne mogu pojesti sve danas! Uostalom nekoliko djevojčica je u selu, igraju se, mora ostati i za njih, a ako im date samo jednu napolitanku ostat će za sutra i prekosutra. Tako će biti sretne više dana.“ Djevojka prihvaća obrazloženje i otrči prema djevojčicama. Ubrzo su je okružile ispružene malene ručice. U očima veselje, iščekivanje. Nogicama nestrpljivo cupkaju po isušenoj zemlji. Sve djevojčice su dobile po jednu napolitanku. Ajme koja sreća i veselje zbog jedne napolitanke. Nešto nezamislivo. Djevojka se zapita da li je to moguće ili sanja. Dvije malene djevojčice svojim krupnim nevinim očima promatraju djevojku provirujući kroz vrata da li dolazi časna sestra. Kako nje nije bilo na vidiku, pažljivo se vratiše do djevojke pružajući ručice, dajući jasno do znanja da žele drugu, dodatnu napolitanku. Djevojka, sječajući se upozorenja, također provjerava da li dolazi časna sestra, ali uvidjeviši da je zrak čist, u ispružene ručice stavlja dvije dodatne napolitanke. Što li će napraviti s dodatnim napolitankama? Da li će ih odmah pojesti? Spremiti za poslije? Sakriti pred ostalim djevojčicama? Sva su ta pitanja prolazila njenom glavom. Kako su djevojčice vidjele da ih djevojka pažljivo promatra, nisu se usudjele pojesti niti svoju prvu napolitanku. Djevojka nastavlja igru s drugim djevojčicama i promatra sreću koju su izazvale obične napolitanke. Krajičkom oka i dalje prati što rade dvije djevojčice s dodatnim napolitankama. Nakon što su pojele svoju prvu napolitanku, pljesnule su svojim malenim mršavim ručicama, nešto povikale i sve djevojčice su u trenu dotrčale do njih. Pred zaprepaštenom djevojkom, one su svoje druge, dodatne napolitanke počele razdvajati po slojevima i dijeliti ih ostalim prijateljicama. Djevojka uvjerena da sanja, zapravo je gledala pravu bajkovitu priču! Ne može biti stvarnost! Ne mogu biti gladne takvih stvari, tražiti ih za sebe i potom dijeliti. Djevojčica ponovno prekida njezine misli. Ostao je samo jedan tanki sloj napolitanke, a dvije djevojčice nisu dobile svoj maleni dio, pa je djevojčica koja je dijelila prepolovila taj tanki sloj na dva dijela i svaki dala jednoj djevojčici. Ona koja je tražila ostane praznih ruku, ali sa smješkom na licu od uha do uha i nastavlja igru kao da se ništa nije dogodilo. Djevojka pod dojmom otrči prema časnoj sestri i u šoku i veselju prepričava što se dogodilo. Časna sestra u čudu gleda u djevojku i objašnjava da je to za njih sasvim normalno. „Mi smo naučeni dijeliti. Kada smo gladni, gladni smo zajedno. Kada imamo hranu jedemo zajedno.“ Djevojka si misli – to nije normalno, barem nije uobičajeno. Kada smo mi podijelili nešto što nam je u tom trenutku bilo neprocijenjivo? Te napolitanke za njih nisu bile samo obične napolitanke. One su bile uzrok neizmjernog veselja i sreće i to su podijelile. To doživjeti, je bilo nešto prekrasno, riječima neizreciv osjećaj...to mora da je san...u toj zastrašujuće materijalno siromašnoj Africi nešto toliko dirljivo. Ali ne to nije samo san, to se uistinu dogodilo. Ja sam ta djevojka i to sam osobno doživjela. To je prelijepa i tako dirljiva Afrička stvarnost. Od tih djevojčica, cijela materijalno bogata Europa, pa i Svijet mogu puno naučiti. Kada bi bar htjeli. Svijet bi tada bio puno, puno ljepše mjesto za život. by Ivančica

srijeda, 24.11.2010.

Kad nema velike ljubavi, dovoljna je i mala :)